Svjedoci smo da je u posljednih 30 godina bio priraštaj preko dvije milijarde stanovnika i samim tim se na globalnom nivou pristupilo planiranju za "intenzivnu" proizvodnju hrane kako bi se današnjih blizu osam milijardi stanovništva prehranilo.
Kroz strategiju su se u prvi plan stavljali "veliki" proizvođači koji su ujedno i nositelji regionalne proizvodnje i kao takvi imaju i određene benifite kao što su oslanjanje na državni aparat, korištenje državnog zemljišta, monopol na tržištu itd.
Kada su ti veliki postali regionalna sila, obični mali proizvođač, taj ruralni čovjek (težak) koji je proizvodio hranu za sebe, sa viškom proizvoda izlazio je na tržište obično u svojoj sredini i kao takav bio prepoznatljiv u svom komšiluku. Međutim u globalizaciji je taj sitni proizvođač nestao i sam je postao ovisan tj. potrošač hrane koju proizvode veliki potrošači.
Kroz duži niz godina, sela su gubila svaki smisao, značajne obradive njive su zapuštene, imanja su se rasparčavala i taj ruralni čovjek umjesto da gradi svoju budućnost na lijepo izgrađenom selu koje "zapad" forsira, krenule su migracije u gradove.
Sada se postavlja pitanje jesmo li taoci tog globalizma mi "mali" koji smo uništili našu proizvodnju? Šta zapravo jedemo kada je globalistima bitno proizvesti ogromne količine u milionima tona, posežući za raznim regulatorima porasta, oblika, boje itd kako bi nadopunili one količine koje su bile značajne kod individualnih proizvođača?
Zašto je sada ova situacija oko pandemije morala mnogima otvoriti oči, pogotovo onima koji su odgovorni za prehranu stanovništva? Je li došlo vrijeme da se sve mijenja iz temelja i da se krene u nove strategije, zapravo stare koje su uz velike podržavale i male do srednje proizvođače hrane koji za to imaju uslove i volje?
Da li će i dalje tržni centri otkupljivati samo ono voće i povrće koje je kalibriranog oblika, dobre boje, bez ijedne tačkice krastavosti ili će se i naš domaći proizvod naći na policama? Možda ne "ucifran", ali zasigurno zdraviji za ishranu domaćeg stanovništva.
Zaista ima puno pitanja, a nadležni će morati ponuditi odgovore. U svemu se moraju naći i bar ti srednji proizvođači koji uz rješavanje svoje ishrane sa značajnim robama izlaze i na tržište, pa makar na lokalnom nivou.
U svakom slučaju imamo povoda za razmišljanje, a što potvrđuju apeli sa svih nivoa da je jedini izlaz pokretanja ozbiljne sjetve kako bi se sa olakšanjem dočekala jesen i smanjila ovisnost o uvozu hrane.
I da se svakodnevno uvećava broj artikala sa kodom 387.