52 je broj parcele koju sam dobila. 300 kvadrata. Po prvi put u životu da mi nešto država da, pa makar i privremeno. Jedan javni poziv bio je dovoljan da postanem sestra ratarka, što bi moja komšinica Azra rekla.
Parcela je na sarajevskom brdu Mojmilo, onom istom koje sam pohodila sa svojim psom kada bih imala malo više vremena za šetnju. Sad je Općina Novi Grad uzorala sve što se dalo uzorati i podijelila parcele zainteresovanim građanima koji eto, preko noći, postadoše ratari.
Korona je izgleda nekome sestra, a nekome maćeha. Neko ko se bavio poljoprivredom dobio je posao od 10,5 miliona da nabavi respiratore, a neko ko se bavio turizmom, kao ja naprimjer, dobio je parcelu da sije kako bi preživio krizu i ne bi ostao gladan. Hajde dobro, nećemo poklonjenom konju gledati u zube.
I tako egzotične turističke destinacije zamijenih isfrezanom zemljom, štikle okačih o klin i obukoh gumene čizme. Otac mi je kupio motiku i grablje na lokanoj pijaci, u pola jeftinije nego svijetlo-zelene šminkerske alatke koje sam htjela kupiti u Pennyiju. Od Općine Novi Grad dobila sam i paket sjemena, tako da mi je još samo trebalo đubrivo iliti gnojivo pa da počnem sa sijanjem liti sađenjem.
I gdje bih se drugo mogla zaputiti već u Agricom, jer tamo ću ko biva naći sve što mi fali. Stavila sam masku kupljenu za nešto više od 5 KM u apoteci, a sa koje se već nakon trećeg stavljanja odlijepio jedan kraj jedne gume i tako visio ispod maske. Jedva nekako ju je čuvala druga guma zategnuta oko glave. Nije mi padalo napamet da kupim drugu masku, pa sam tako hodala Dobrinjom sa narandžastom gumom koja je landarala oko vrata.
Ne baš strpljivo sam sačekala u redu ispred Agricoma, poštujući distancu od dva metra, dok su mi se od anksioznog, nepravilnog disanja maglile dioprijske naočale.
- Treba mi organsko đubrivo za 300 kvadrata - ponosno sam rekla prodavačici čim je došao red na mene.
Bilo mi je vrlo važno da zaštitim okoliš, da ne koristim ništa vještačko i da pokušam dobiti organski proizvod.
- Trebaju ti tri vreće. Uzmi ovo Plantellino, ja ga koristim. Najbolje je - reče mi prodavačica.
Prodato.
- Trebaju li ti sjemena? - pita me ona.
Odgovorim da imam nešto, ali da bih probala posijati sve što mogu, jer eto prvi put se ovim bavim i voljela bih iskoristiti svu zemlju koju sam dobila.
Rekoh i otvorih Pandorinu kutiju.
- Imaš li buraniju? Nemaš. Evo ti. Imaš li grašak? Nemaš, evo ti. Hoćeš kupus, kelj, blitvu, brokulu, karfiol, kelerabu, paradajz ... ? Za paradajz trebaš napraviti presadu. Uzmi ove kalupe od stiropora. Evo ti i zemlja za rasad. Fino to kući pripremi - davala mi je ona jedno po jedno i tako završim sa računom od 80-tak maraka i punim autom stvari.
Sretna što sam kupila sve što mi treba, otišla sam do placa da vidim šta mi je prvo činiti. Htjela sam barem pripremiti zemlju prije Ramazana, koji je počinjao već sutra (Uvijek sam bila vrlo ambiciozna). Mama mi je govorila da se manim ćorava posla, jer kopanje nije za mene, ali ja se nisam dala omesti.
I dođem na plac i po prvi put ga malo bolje pogledam. Učinio mi se puno ljepši kad su mi dali rješenje o korištenju i kad su mi pokazali odakle i dokle je moje. Tad sam još ushićeno rekla, pa dobro sam mjesto dobila, misleći mogu ga vidjeti sa balkona.
Međutim, plac je bio pun kamenja, korijenja, staklenih flaša, limenki, repova od granata ... Neki dijelovi čak nisu ni bili isfrezani (stručni termin koji znači prekopavanje zemlje, a vrši se nakon oranja). Esteta kakva jesam i još sa opsesivno kompulsivnim poremećajem, krenula sam kopati sa najmanje uređene strane, vadeći kamenje i praveći zidić od njih. Nisam došla ni do pola jedne strane, a već sam dobila žuljeve i nagovještaj upale bicepsa. Kako sam samo mogla zaboraviti na rukavice.
I prije nego što sam shvatila da ovako neću daleko stići, dođoše komšije da pitaju kako ide i zašto kopam tu gdje je najteže.
- Pa eto, da je ljepše za vidjet'. Sutra ću oivčiti špagom svoj plac, pa krenuti sa druge strane - objašnjavam ja - a ovdje ću posijati kukuruz da ogradim fino.
Videći da nemam pojma o kopanju i sijanju, čovjek razgleda zemlju i reče mi da se manim kopanja tu gdje sam počela i da sijem na samom kraju gdje je zemlja fino isfrezana.
I tu shvatim da sam pogrešno počela i da mi nema druge nego kopati i sijati za Ramazan. Pokupim motiku i vratim se kući kako bih se pripremila za sehur. Bit će ovo poseban mjesec u svakom smislu, predosjećam.