Prvo mi je niknuo grah. Nekako se odjednom pojavio iznad zemlje i tako sam bila sretna kad sam vidjela to malo zeleno čudo.
Čučnula sam da bih ga što bolje razgledala sa svih strana. Divila sam se Stvoritelju kako je učinio da grah proklija, pa se polovice razdvoje i između njih se razvije nova biljka. Osjećala sam se ponovo kao školarka koja je na času biologije dobila zadatak da uzgoji grah u staklenci.
Sutradan graha više nije bilo. Ubilo ga je nešto. Samo iščupalo iz zemlje. Poludila sam. Pokušala sam vratiti neke stabljike, barem one koje nisu bile prepolovljene, i nadala se najboljem. Čula sam vrane kako se glasaju dok nadlijeću parcelu.
- E baš vam hvala što ste uništile moje malo zeleno čudo - mrmljala sam u sebi.
Kese kao zastave
Vidjela sam na drugim parcelama da su postavili kolce sa plastičnim kesama, pa sam malo istražila po internetu i pronašla savjete kako se trebam povesti primjerom. Vrane plaši šuškanje kese. Već sljedeći dan sam ih postavila nekoliko po parceli. Vjetar je puhao, a plastične trake koje sam napravila od kesa su vijorile poput zastava. E hajde sad da vas vidim.
Kiša je poslije padala danima, pa nisam ni išla do parcele, misleći da sam riješila problem. Kad je kiša prestala, popela sam se i našla još gore stanje. Grah počupan, krompir povađen i iskljucan, nikla trava umjesto povrća ...
Opet sam vratila u zemlju ono što se vratiti moglo i nadala se da će barem nešto uspjeti da nikne od crnih čudovišta kojih je bilo više nego u Hitchockovom filmu. Udomaćile se. Čekaju da odeš sa parcele, da bi nastavile pustošiti. Da barem pojedu, pa mi ne bi bilo žao, nego samo izvade i ostave.
Krompir uzgojen na stajskom đubrivu
Vidjela sam da mi je niknuo i kukuruz. Njega sam posadila između visokog graha na gotovo savršenu geometrijsku razdaljinu. Od njih pet koliko ih je niklo, sutradan je ostao samo jedan. A ja još mislila da sam pretjerala sa sjemenom kukuruza i graha. Biće dobro da barem nešto opstane. Ovo je katastrofa šta mi se dešava.
Za nekoliko dana je konačno niknuo i krompir, i to onaj na "organskom" đubrivu iz Agricoma. Savršeno ravan, prelijepih listova. Ma, k'o iz kataloga. Onaj na stajskom đubrivu je mirovao. Očigledno isprepadan od vrana, krio se duboko pod zemljom. Kad sam ugledala i njegove prve izdanke, sreći nije bilo kraja. Ipak ću okusiti svoj prvi krompir uzgojen na stajskom đubrivu.
Ubrzo sam vidjela i prve listove rotkvice koju sam posijala između mrkve, pa i prvi luk ... I luk je tu i tamo bio povađen iz nekog razloga, pa sam ga vraćala u zemlju. Nisam znala da je ovako teško uzgojiti svoje povrće. Po cijeli dan samo vraćam sjeme u zemlju i štitim usjeve od vrana.
Rasad paradajza, prase, kupusa, krastavaca i paprika se patio .. Jedva nešto. Čak i onaj "šeri" paradajz koji sam kasnije posadila i koji je obećavao. Dala mi ga je sa puno ljubavi majka moje prijateljice. Uzgojila ga je bila na svom balkonu u Zenici.
Moj prvi krastavac
Oraspoložila sam se kad sam ugledala mali krastavac kako se razvija iz cvijeta. Jao ljepote. Slikala sam ga sto puta. Moj prvi plod. Isplijevila sam i okopala oko njega, da ima što više prostora da se razvija. Svaki dan sam gledala kako raste, sve dok ga nisam našla prepolovljenog. O, zašto, Bože?!
- To ti je puž pojeo - rekla mi je Tatjana Vučković, stručna saradnica na Poljoprivreda.ba portalu.
Kakav crni puž. Ja nigdje puža nisam vidjela. Nek idu negdje drugo da se hrane. Šta su svi navalili na moju baštu.
Poslala sam joj i slike ostalih biljaka koje su stidljivo počele da izbijaju iz zemlje, u najrazličitijim nijansama zelene ... Neke su bile savršenih, punih listova, a druge su bile krnjave i šuplje.
- Biljne uši ti jedu biljke, moraš ih što prije poprskati infuzijom od koprive. Potopi jedan kg koprive u 10 litara vode i tim pršći po izdancima. - rekla mi je ona.
- A šta ću sa onim prepeličijim đubrivom. Hoću li njega sada stavljati? - pitala sam je.
- Ne treba sad. Ova infuzija od koprive je i prihrana, tako da ti je sada najbitnije da se riješiš ovih biljnih ušiju, a i puževa. Ovo ih suzbija. - objasnila je.
A ja taman mislila da je najteže dok ne nikne, a ono još gore kad nikne.
- Ali ovo ostalo ti je super. Eto imaš dosta koprolita oko biljki. - reče ona.
- A šta ti je koprolit? - pitam ja.
- Govance od gliste - objasni ona jednostavnim rječnikom za nas neznalice. - Vidim da gliste rade svoj posao. Bit će to sve dobro.
- Pa imam baš glista. I kad sam donijela stajsko đubrivo, bilo ih je. Čak i neki veliki bijeli kao crvi. Ja sam sve to ostavila. - ponosno joj objasnih.
- Kakvi crvi? Je li izgledaju ovako? - posla ona sliku.
- Jeste, baš tako. - kažem ja ushićeno.
- Nisi to trebala ostaviti. To je mrmak. On jede gliste. Ali nema veze.
O, Bože, ima li još nešto da ne znam i da sam pogrešno uradila.