Kroz historijska i arheološka istraživanja naučnici su sebi veoma često postavljali pitanje o misterioznom nestanku drevne civilizacije Inka i Maja, naroda koji su u svom vrhuncu tadašnje civilizacijske moći bestragom nestali. Ovo pitanje ostavljam i dalje arheolozima i historičarima da se njim zanimaju, a pitanje za nas glasi: da li bi i mi ubrzo mogli nestati?
Povod ovom pitanju proizilazi iz činjenice da sve više postajemo nemarni prvo prema sebi i vlastitom zdravlju, a zatim i prema prirodi koja je od vitalnog značaja kako za ljudsku populaciju tako i za sva ostala stvorenja na planeti.
Jedna trećina poljoprivrednih usjeva je apsolutno ovisna o pčelama i oprašivanju. Svjedoci smo u posljednje vrijeme masovnih pomora pčela od američkog kontinenta, Meksika, pa nerijetko i naših prostora.
Smanjenje broja pčela vremenom će dovesti do toga da nama sada tako lako dostupna hrana koju sijemo postane slabo ili nikako dostupna, odnosno luksuz koji nećemo moći da priuštimo.
U posljednje vrijeme mnogo se govori o uginuću pčela, ali isto tako, malo se šta poduzelo po tom pitanju.
Misteriozni nestanak pčela
Pčele su u prošlosti imale netaknutu prirodu, a pored toga bilo je manje štetočina i bolesti koje su prijetile samom svijetu faune. Dolaskom napredne tehnologije priroda nije u stanju sama iznaći rješenje zagađenja i izboriti se pred tolikim "valom" ljudskih prohtjeva i onda je tu svoje prste opet upetljao čovjek. Poljoprivrednici sve više koriste herbicide i insekticide što je vjerovatno i rezultiralo fenomenom zvanim poremećaj kolapsa kolonija ili CCD poremećaj.
CCD je stanje ili bolje rečeno rezultat koji dovodi pčele u fazu dezorijentiranosti prilikom čega pčele postanu toliko dezorijentirane i zatrovane da više ne znaju pronaći put u svoju košnicu ili nakon povratka u košnicu uginu od trovanja.
Čovjek kao apsolutni vladar na planeti bi pored svijesti trebao imati i savjest. Ako znamo da nam za zdrav zivot treba zdrava hrana isto tako moramo biti svjesni da ista takva hrana treba i pčelama. Ako pčele nemaju dovoljno zdrave hrane one će uginuti.
Čovjeka u tom slučaju čeka sličan ishod. Odumiranje pčela šalje jasnu poruku kako one danas ne mogu preživjeti u poljoprivrednim i urbanim uvjetima koje smo stvorili.” (Marla Spivak, entomolog i profesorica na sveučilištu u Minnesoti).
Iako pčele nisu potrebne za oprašivanje baš svih biljaka jer neke imaju mogućnost samooprašivanja ili se oslanjaju na vjetar i druge oprašivače, mnoge od nama najdražih namirnica spadaju u rizičnu grupu i mogle bi nestati sa naše trpeze. Jabuka, kruška, dinja, lubenica, mango, kokos, kivi, breskva, limun, krastavac, mrkva, luk, lucerna, grah, bobičasto voće, indijski oraščić, kakao i kafa, grožđe, avokado, vanilija paradajz, patlidžan, marakuja, karfiol, kupus, brokula, šećerna repa, repica, paprika, crvena paprika, zelena paprika, ljute papričice, mnoge sjemenke i orašasti plodovi i dr.
Ako se kojim slučajem desi da dođe do smanjenja populacije pčele ili, ne daj Bože, njenog potpuno izumiranja, to bi dovelo bi do velikog ili potpunog nestanka navedenih namirnica.
Šta mi možemo učiniti?
Ako bismo u sebi uspjeli probuditi svijest i savjest trebali bismo ozbiljno razmisliti šta to mi možemo učiniti za nas, naša pokoljenja, pčele i okolinu?
Zato...
- potrudimo se da zasadimo biljke koje posjećuju pčele,
- borimo se protiv upotrebe pesticida,
- kupujmo kod lokalnih proizvođača organski uzgojene namirnice i med, a samim tim ćete podržati poljoprivredne proizvođače i pčelare u svom kraju
- podržimo rad volontera i neprofitnih nevladinih organizacija koje se bave zaštitom čovjekove okoline
- učimo našu djecu da vole i čuvaju pčele i prirodu
"Spasimo pčele"... probudimo se, krajnje je vrijeme!