Visočko selo Liješeva je dolina lončara, zanatlija koji vještim rukama obrađuju glinu i pretvaraju je u posuđe. Na visočkom području ranije je bilo više od stotinu zanatlija – lončara. Danas ih je ostalo samo desetak.
Vahid Ohran jedan je od desetak grnčara koji u visočkom selu Liješeva ovaj tradicionalni zanat čuvaju od zaborava. Ohran, koji je osnove zanata naučio od komšija, ističe da uz predan rad izrada posuđa i predmeta od gline može doprinijeti poboljšanju kućnog budžeta.
Vahid Ohran, grnčar iz Visokog:
“Najviše se radi bosanski lonac, pršulja, tepsija, okrugra za pitu, duboka tepsija, ovalne pršulje za restorane, amfore, ćupovi, bardaci…”.
Visočki grnčar otkrio nam je šta je najvažnije za kvalitet po kojem su postali prepoznatljivi, ne samo u ovom dijelu Evrope, nego i u svijetu. U Ohranovom dvorištu zatekli smo Kristinu koja je u Sjedinjenim Američkim Državama čula za visočke grnčare i došla da se dodatno educira za svoj hobi.
Vahid Ohran, grnčar iz Visokog:
“Ako nemaš dobru glinu, ne možeš ovaj posao raditi. Znači moraš imati, prvo da krenemo od gline i kvalitet, zavisi kako čovjek radi i kako napravi oblik suda…”.
Kristina Belić:
“Ja pravim šolje, isto tako neke zdjele i dekorativne stvari, a došla sam ovdje, jer sam čula da je ovo selo poznato po grnčarstvu i htjela sam da naočim ovaj domaći način…”.
U etnografskoj zbirci Zavičajnog muzeja u Visokom nalazi se i zbirka grnčarskog zanata koja svjedoči o tradiciji ovog zanata na području Visokog, čak i u prahistoriji.
Habiba Efendira-Čehić, kustos Zavičajnog muzeja Visoko:
“U Osmanskom periodu on je doživio jednu vrstu izmjene u svojim mformama, ukrasima, ali kada je u pitanju sam način izrade ostao je isti kao i ona prahistorijska prva tehnika na ručnom kolu…”.
Cjelokupan proces grnčarenja, odnosno dobijanja jednog od predmeta i posuda završava u peći gdje se osam sati peku predmeti na strogo kontrolisanoj temperaturi i uvjetima. Nakon toga se
vade, obrađuju i završavaju u nekom od domaćinstava, kako smo mogli vidjeti, širom svijeta.