Konzumiranjem aronije mnogi su uspjeli ojačati imunitet, poboljšati svoje zdravlje i osjećati se jače, energičnije i bolje.

Upravo je to i jedan od glavnih razloga zbog kojeg se proizvođači odlučuju za uzgoj ovog voća. 

U prilog tome ide i vrlo jednostavna i finansijski ne previše zahtjevna proizvodnja. Međutim, u trenutku kada finalni proizvod treba da prodaju, voćari nerijetko ostaju sa viškovima od nekoliko stotina kilograma jer kupaca nema.

Najveći problem je upravo plasman, ukazuje proizvođač aronije Aleksandar Stanimirović. 

Prije pet godina upustio se u ovu proizvodnju prvenstveno zbog dobrobiti voćne vrste, ali i iz hobija. Sada ima 300 sadnica, ali, kako kaže, srećom zbog trenutne situacije to mu nije jedini izvor prihoda.

"Plasmana gotovo da i nema. Sirove plodove jedva uspijemo prodati, a kada bismo se odlučili za preradu, morali bismo dodatno ulagati. Ove godine dobili smo jednu tonu, a do sada smo prodali 400 kilograma, ostatak je u zamrzivaču. Dobro je što ona i kada je zamrznuta ne gubi svoja svojstva, tako da se nadamo da ćemo uspjeti prodati i to",  navodi Stanimirović.

U početku je aroniju prodavao za 1,5 evra, međutim, često je cijenu spuštao i na jedan evro. Idealna cijena, kaže, bila bi u iznosu od dva evra po jednom kilogramu.

"Ako je dva evra, bilo bi u redu i 1,8 evra. Međutim, pod uslovom da postoji neko ko će je otkupiti. Problem sa tržištem je što svako ko hoće da konzumira aroniju posadi jednu sadnicu u dvorištu, što je dovoljno za njegove lične i porodične potrebe. Takođe, sam sirov plod nije ukusan, što dodatno odbija kupce iako je ona vrlo značajna za zdravlje. Bolje bi išla u prerađenom stanju, ali je problem što kod nas ne ide u veću industrijsku preradu. Ja sam prilično uporan, ali ovo je izgleda utopija",  kaže Stanimirović. 

Ni veći proizvođači nemaju sreće sa prodajom ove voćarske vrste. Mićo Jeremić podigao je 2012. godine zasade aronije na površini od dva hektara. Trenutno ima 7.000 sadnica. Rod i kvalitet su, kaže, odlični. Ranije je dostizao i 13 tona, a ove godine očekuje između 18 i 20 tona. Uveo je i sistem "kap po kap", u proizvodnju je za osam godina uložio ukupno oko 30.000 evra, ali taj novac, dodaje, nije uspio da povrati.

"Odlučio sam se za aroniju zato što je tada izgledalo kao da je to biljka budućnosti. Posebno mi je značilo što nije ni zahtjevna za proizvodnju, dobro uspijeva na našem podneblju, treba joj samo dodati malo vode ako je godina sušna, zatim kositi, održavati i davati prihranu u vidu stajskog đubriva. Međutim, prodaja ide 'na mišiće'",  napominje Jeremić.

Iako nije lako, uspijevao je sve prodati, a njegov rod otkupljuje jedna veća kompanija koja dalje prerađuje plodove ovog voća.

"Uspijevam prodati sve, ali je cijena niska. Iako otkupljuju sve od mene, ni njima ne ide najbolje. Jedan od mojih sinova je bio zainteresovan za ovu proizvodnju, ali kada je vidio kakva je situacija, odlučio je da ne napušta svoj posao",  istakao je on.

Da je najveći problem kada je riječ o aroniji upravo plasman, saglasan je i stručnjak za jagodasto voće doktor Aleksandar Leposavić. Razlog tome je što svjetska proizvodnja, kako on smatra, u posljednjih 50 godina ima jednaku liniju  niti pada niti ostvaruje rast. Tržište ne prepoznaje ovo voće kao proizvod za koji bi trebalo da se zanima.