Globalna kriza ostavila je ozbiljne posljedice i na sredine u Bosni i Hercegovini koje su bile primjer privrednog ravoja. Jedna od takvih sredina je Tešanj. Privrednici smatraju da su od same krize teže posljedice činjenice da vlasti na svim nivoima nisu adekvatno odgovorile izazovima i da nisu pokazale ni najmanju volju da pomognu privredi u ovo teško vrijeme. Nespremnost vlasti je išla do te mjere da nije donijela ni odluku o smanjenju cijena goriva, što privredne subjekte posebno pogađa. O problemima privrednika, preprekama s kojima se suočavaju bez stvarne podrške institucija, i posljedicama krize i neadekvatnog odnosa institucija na peradarski sektor reporter Radija Bosne i Hercegovine Amir Sužanj razgovarao je sa jednim od najpoznatnijih privrednika u našoj zemlji, direktorom mesne industrije “Madi” iz Tešnja Edinom Jabandžićem.
Tešanj je, gospodine Jabandžiću, sa svojim privrednicima bio poznat kao jedan svijetli primjer privrede u Bosni i Hercegovini. Međutim, globalna kriza, koja je zahvatila čitav svijet, pa i našu zemlju, sigurno je ostavila trag i na vaše poslovanje. Kako vi, tešanjski privrednici, danas doživljavate ovaj period krize u odnosu na vrijeme, recimo, prije korone, kad ste imali mnogo više mogućnosti?
Pa gledajte, očito je da je došlo do jednog zastoja, bez obzira koliko mi to željeli reći ili ne. Osjeća se određeni umor privrede i to je, nažalost, zahvatilo i Tešanj, koji je bio relativno vitalan dio privrede Bosne i Hercegovine. Jednostavno, zbog naglih poskupljenja u svim djelatnostima, ja mogu pričati posebno o peradarskoj industriji, ali u svim djelatnostima došlo je do ozbiljnog poskupljenja. Crpe se zalihe stečene iz nekog prethodnog perioda i vidim da se polako svi umaraju. Dolazi do stagnacije razvoja privrede, ali i do stagnacije poboljšanja ambijentalnih uslova, koji su nam možda u ovom momentu najvažniji da bismo sačuvali ljude, da bismo sačuvali radnu snagu i da bismo imali s kim poslije svih ovih nedaća, koje su zadesile cijeli svijet, nastaviti sa razvojem ondje gdje smo stali prije ovih svih problema.
Pomenuli ste ambijent u kojem radite. Šta su institucije Bosne i Hercegovine i Federacije BiH napravile u ovom teškom vremenu da olakšaju vama privrednicima, pa i građanima?
Moram vam reći da je većina privrednika u Bosni i Hercegovini jako razočarana reakcijama koje imamo. Evo, pogledajte samo ovu priču o akcizama na gorivo, koliko se to povlači i kako se počinju praviti određene političke igre od toga. Ja nisam saglasan ni da se obični ljudi, stanovnici, na kraju krajeva i naši cijenjeni kupci, time zamaraju, tim igricama, pomjeranjem sjednica, odgađanjem, nestvaranjem kvoruma i tako dalje, a posebno mi privrednici, koji stvaramo novu vrijednost u Bosni i Hercegovini, koji držimo na neki način sve te budžetske korisnike u životu redovnim uplaćivanjem svojih obaveza prema državi. S druge strane, nijednog momenta nije bilo priče o nekoj ozbiljnijoj zaštiti, odnosno zaleđavanju određenih cijena zato što država zna da, ako to naredi, mora snositi i određene troškove prema nama privrednicima i da mi privrednici više ne bismo pristali, kao prije dvije godine, kad je početkom korone došlo do zaleđavanja određenih cijena. Napravili smo sigurno milionske štete privredi, a država nijednog feninga nije podnijela taj teret. S druge strane, vidite koliko traje priča o smanjenju doprinosa na plate. Osam godina se neko s nama igra i prebacuje odgovornost – ova politička partija jeste za to, ona nije! Nas privrednike to ne zanima. Mi ne treba da se bavimo politikom, mi treba da radimo posao. Međutim, u ovakvom ambijentu je nemoguće da ne ulazite dublje u srž problema i da ne vidite. Nemoguće je da se osam godina jedno obećanje provlači. Sad se priča o nekom povećanju minimalne plate, za šta smo apsolutno svi mi, ali podizanje minimalne plate uz smanjenje doprinosa na plate. Svaka druga opcija bila bi, vjerujte, kobna i došlo bi do gubitka na desetine hiljada radnih mjesta.
Ali gospodine Jabandžiću, zar zemlje u okruženju, zemlje na zapadu, nisu već smislile dobar sistem za sve ovo o čemu vi govorite? Zašto ga mi jednostavno ne primijenimo ovdje, mi stalno izmišljamo nešto novo?
Ovdje se često pričaju priče koje među običnim ljudima, koji i nisu u ekonomiji, možda i mogu na neki način proći, ali za ozbiljne privrednike su smiješne – povećanje prihoda, povećanje prihoda... Zbog čega? Zbog inflacije? Mi svi znamo koliko je nešto vrijedilo prije dvije godine, a koliko je danas. Naravno da je na veću osnovicu veći PDV i normalno da su veća punjenja budžeta. Ono što mene jako muči je to što oni nijednog momenta ne razmišljaju da se uistinu pomogne običnom čovjeku, svima nama, jer kada pomognete najpogođenijoj skupini ljudi, vi ćete na neki način svima nama pomoći jer ste povećali potražnju robe. Mi sada imamo pad potražnje, rast cijena, državu koja spava, koja ne primjenjuje legislative i odredbe koje Evropska unija primjenjuje i nekako smo prepušteni po ko zna koji put sami sebi. Ako se uistinu vlast brzo ne uspostavi i ne počnu se raditi određene konkretne stvari, bojim se da će za mnoge proljeće biti predug period da čekaju i da se nadaju nečemu boljem.
Vi ste mlad čovjek, ali sa velikim iskustvom u privredi, jedan ste od najcjenjenijih privrednika i proizvođača u Bosni i Hercegovini. Proizvodite nešto što je bilo značajno za široku potrošnju, piletinu i proizvode od pilećeg mesa. Čini se da smo došli u situaciju da je i piletina za mnoge ljude u Bosni i Hercegovini postala luksuz. Vi ste razapeti između nabavnih cijena i pokušaja da nekako građanima približite cijene piletine, da one budu prihvatljive. Gdje smo danas i šta će se dogoditi ako institucije ne reaguju, ako ne učine nešto bar za te ljude koji danas ne mogu kupiti ni piletinu?
To je ono što nas iz ove branše, i nas lično, ljude koji vode “Madi”, pogađa jer naša ideja bila je da se bavimo proizvodnjom i prodajom jeftine hrane. Onda se to sve na neki način posložilo, pa je ona i jeftina i zdrava i prihvatljiva za sve vjerske kategorije ljudi. Međutim, mi danas taj prvi element koji smo imali, zbog kojeg smo krenuli u proizvodnju, više nemamo. Piletina više nije jeftina hrana i piletina, nažalost, ako se nastavi sa ovakvim rastom cijena žitarica više neće biti hrana koju će svako moći sebi priuštiti. Svakodnevno imamo enormne skokove. Samo u posljednjih tri mjeseca imamo rast cijena soje preko pedeset posto. Soja je jedan od osnovnih elemenata u proizvodnji stočne hrane. Kukuruz je za jedan dan poskupio 15 eura po toni. To je vrlo jednostavno računati, ovdje nema nikakvih posebnih formula. Ja u ovakvim nastupima pokušavam da približim našim cijenjenim kupcima model – ako je kukuruz poskupio 15 eura, stočna hrana treba da poskupi 7 i po eura, a piletina treba da poskupi 37,5 eurocenti. I to je vrlo jednostavno, sve je na pola na neki način. A sada vi, zajedno sa mnom i našim slušaocima, procijenite šta bi bilo da je sutra piletina skuplja za 70 feninga po kilogramu? Ko da je sebi priušti? Istini za volju, ima taj izvoz... Ali mi smo prvenstveno firme koje su nastale da opslužuju domaća tržišta. Naravno da ćemo viškove prodati. Bojim se da će, ako se ništa ne poduzme, većina firmi, proizvođača u Bosni i Hercegovini početi razmišljati da njihov prioritet budu izvozna tržišta. To nikako ne bi bilo dobro za stanovništvo, ne bi bilo dobro za ekonomiju Bosne i Hercegovine, ali bojim se da neće biti alternative ako se brzo ne reaguje i ako se neke stvari ne poduzmu. Ja stvarno ne znam kako će i na koji način ljudi koji žive od minimalnih plata, od minimalnih penzija sastavljati, žargonski rečeno, kraj s krajem i kako dočekati to novo proljeće i tu neku novu nadu i nastaviti dalje. Ne znam, stvarno, jako teška situacija. Mi apsolutno ne vidimo da se išta ozbiljno dešava da bi se to promijenilo. Ponavljam, trn u oku nam je svima to gorivo. Vidjeli ste da i Hrvatska, koja je članica Evropske unije, koja ima znatno visočiji životni standard, ima jeftinije gorivo nego Bosna i Hercegovina. To su stvari koje ova država, bez obzira kojoj političkoj stranci, kojem narodu, kojem entitetu pripadali, ne bi smjela dozvoljavati jer je to samo razlog više da svakim danom ostajemo bez novih ljudi, novih potencijalnih radnika, koji bi ozbiljno uticali na razvoj privrede Bosne i Hercegovine.
Vi ste se svojim kvalitetom, zajedno sa privrednicima i firmama koje se bave sličnim djelatnostima, pored domaćeg tržišta, prije ove krize izborili i za poziciju u evropskim zemljama, na njihovim tržištima. Međutim, koliko će sad biti problem za vas da izađete na ta zahtjevna tržišta ako država ne stoji iza vas?
Kažu da u svakom zlu ima nešto dobro. U ovom zlu je dobro što je privreda Bosne i Hercegovine naučila da se sama bori. Mi smo na neki način uspjeli da se izborimo da sami dokazujemo taj kvalitet, pa počesto da dokazujemo i funkcionalnost države kao privrednici. To mene kao privrednika jako boli jer gubim vrijeme i energiju, koju bih uložio u dalji razvoj preduzeća, u otvaranje novih radnih mjesta, u nove pogone. Mi počesto prema Evropi moramo dokazivati tu prohodnost države, tu funkcionalnost nadležnih inspekcija i svega ostalog. Ono što je uistinu dobro je to što smo se mi uspjeli pozicionirati na tim tržištima i, evo, za septembar “Madi” je imao izvoz na tržište zemalja CEFTA i EU preko 35 %. To je jedan ozbiljan procenat ako uzmemo u obzir da smo prije par godina izvozili jako malo pilećeg mesa. Danas je to već na 35 posto ali, ponavljam, to bi bilo mnogo lakše i mnogo bolje kada bi uistinu oni prema kojima upućujemo zahtjeve i molbe razumjeli i kada bi htjeli da se uistinu uhvate u koštac, zajedno sa nama, u rješavanju svakodnevnih ogromnih problema koje imamo mi, ali i sve ostale firme koje se bave proizvodnjom hrane.