Za izlaske iz krize pojedinci i države najčešće se okreću vlastitim potencijalima, zapostavljenim resursima ili ranije nedovoljno naglašenim komparativnim prednostima. U slučaju ekonomske krize u kojoj je naša ekonomija sada odgovor bi mogao biti u poljoprivredi.
Poljoprivreda u našoj zemlji ostala je posljednjih dvadesetak godina samo na potencijalu te bivala najčešće iznevjerena između najava zarade preko noći u pojedinim kulturama koje su se nametale i zapostavljenosti od vlasti.
Poljoprivreda Federacije BiH je više od dva desetljeća marginalizirana, kaže za Klix.ba Ahmed Džubur profesor s Agromediteranskog fakulteta u Mostaru i predsjednik Odbora za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo Federalnog parlamenta. On kaže kako poljoprivreda nije bila strateška djelatnost te je kao takva bilježila stalne negativne trendove koji su bili tako očigledni da se značajan broj fizičkih osoba i pravnih subjekata prestao baviti ovom, u razvijenim državama, strateškom djelatnosti.
"Ne treba se vraćati predaleko unazad kako bi se pronašli analitički dokazi za 'puštanje niz rijeku' sektora poljoprivrede, kako animalnog, još više njenog biljnog segmenta. Ukupna poljoprivredna proizvodnja u Federaciji BiH u 2019. godini manja je za 7,3% u odnosu na 2018. godinu. Biljna proizvodnja manja je za 9,0%, a stočarska za 3,9% u odnosu na 2018. godinu. U biljnoj proizvodnji, smanjenje proizvodnje se bilježi u svim granama: u ratarstvu za 5,0%, u voćarstvu za nevjerovatnih 29,1% te vinogradarstvu za 2,2% u odnosu na 2018. godinu. U ratarstvu je smanjena proizvodnja po svim grupama usjeva: žita za 8,3%, industrijskog bilja za 3,9, povrća za 0,5 i stočno-krmnog bilja za 13,3% u odnosu na 2018. godinu", navodi on.
Pojavom koronavirusa ključni kreatori svekolikog razvoja, ali i devastacije pojedinih sektora privrede i poljoprivrede, dodaje, su uvidjeli da marginaliziranje i svjesno i nesvjesno uništavanje domaće poljoprivrede i, s njom u direktnoj vezi, prerađivačke prehrambene industrije, ima nesagledive egzistencijalne posljedice po kompletnu društvenu zajednicu.
"Odjednom su, preko noći, postale svima vidljive razmjere ovakvog dugotrajnog fatalnog pristupa, posebno u svjetlu javno proklamovanih objava brojnih država kao što su Turska, Mađarska, Italija, Španija, Njemačka... da će vlastite resurse prehrambenih sirovina i prerađevina zadržati, prije svega, za vlastito stanovništvo", kaže Džubur koji navodi i kako je nakon propasti bivše države nestalo zajedničko, ozbiljno tržište poljoprivredno-prehrambenih sirovina i proizvoda.
Poznato je kako je Jugoslavija imala ozbiljne proizvođače mineralnih gnojiva i zaštitnih sredstava (Petrokemija Kutina, Zorka Šabac…), poljoprivrednih mašina (IMT, Tomo Vinković,…) te brojnih drugih djelatnosti koje su ovaj sektor činile samoodrživim i autonomnim. Republika Bosna i Hercegovina nije imala sreću da u svome okrilju ima ozbiljne resurse u smislu produkcije najvažnijih inputa poljoprivredne proizvodnje te je postala, i do današnjih dana ostala, apsolutno zavisna od uvoza iz inostranstva.
Džubur kaže kako smisao ove hronologije nije konstatovanje sumorne prošlosti i sadašnjosti te da je pandemija, kakvog li apsurda, otvorila vrlo izvjesne, svijetle perspektive futurističkog karaktera agrarnog sektora u Federaciji BiH.
"Raduju najave ozbiljnih političkih faktora da će ulaganja u sektor agrara u vremenu koje dolazi biti mnogostruko veće, što će biti od velikog značaja kako za sve u sektoru agrara tako i za državu uopće. Uvjeren sam da će se desiti novi pristup koji podrazumijeva redovnu isplatu značajno uvećanih poticajnih sredstava, reanimaciju zapuštenih i devastiranih robnih rezervi za otkup svih eventualnih robnih viškova, stimulativne mjere podrške i zaštite, reafirmaciju vlastite proizvodnje autohtonog sjemenskog i sadnog materijala kako bi se eliminisala zavisnost od uvoza istih iz inostranstva. Ovo su samo neke od mjera koje bi 'postkoronalnu agrarnu epohu' za poljoprivrednike učinile prosperitetnijom", zaključio je Džubur.