Ramazan Dursun, poljoprivrednik i stočar iz mjesta Beysehir, nadomak turskog grada Konya, dobrovoljni je čuvar vodenog spomenika Eflatunpinar koji potiče iz perioda Novohetitskih država, tačnije 1.200. godine p.n.e..
Eflatunpınar je spomenik smješten u Beysehiru, nedaleko od Konye, gdje na površinu izlaze dva prirodna izvorišta vode, otprilike desetak kilometara od jezera Beysehir, drugog po veličini u Turskoj. Spomenik je sagrađen po naredbi kralja Tudhalija IV. Na ovom lokalitetu nalaze se tri spomenika koji datiraju iz 1300. godine p.n.e., te čuvaju izvorni oblik. Glavni spomenik je širok sedam metara, visok četiri, a izgrađen je od 14 kamena. S obzirom da njegova datira još od 1000 godina prije grčkog filozofa Platona, u narodu je i prozvan pod imenom Eflatunpinar (Platonov izvor).
Godine 2014. uvršten je u UNESCO-ov privremeni popis svjetske baštine kao Hetitski sakralni vodeni hram. Specifičnost vodenog bazena Eflatunpınar jeste da je jedan od rijetkih vodnih sistema koji se koriste za skupljanje tekuće vode sa sistemom centralnog bazena i korištenje na način koji štedi vrijeme. Ovaj spomenik je jedan od rijetkih spomenika, ne samo izgledom i ikonografijom, već je i vrlo rijedak spomenik u smislu tehnologije i izrade korištene u vremenu njegove gradnje.
Ramazan Dursun (58) već godinama je dobrovoljni čuvar ove vrlo značajne historijske znamenitosti. U razgovoru s novinarom AA, ističe kako ovaj spomenik plijeni pažnju velikog broj turista tokom cijele godine.
S obzirom da se nalazi u blizini njegove kuće, Dursun ističe kako više puta dnevno obilazi spomenik, kako bi kontrolisao da li je sve uredu. Podvlači kako je vrlo bitno da se ovo historijsko naslijeđe prenese i na buduće generacije.
"Prilično dugo ovo radim i mogu procijeniti ko s kakvom namjerom dolazi. Prije par godina su došle dvije osobe, predstavili su se kao istraživači, no njihov izgled mi to nije potvrdio. Pozvao sam policiju, oni su ubrzo pobjegli", priča Dursun.
Dodaje kako je njegov otac bio lokalni starješina u Beysehiru, te je i on samom spomeniku pridavao veliku važnost.
"Zbog toga mogu slobodno kazati da je ovaj spomenik amanet moga oca. Ovo je veliko bogatstvo, kao takvo se mora prenijeti novim generacijama. Moja kuća je tu blizu, gdje živim 30 godina. Živim od poljoprivrede i stočarstva. Bojim se da bi sve ovo bilo uništeno ako ne bih pazio i nadgledao. Spomenik ponekad posjeti 500 ljudi na dnevnom nivou", istakao je Dursun.
